O prošlosti, sadašnjosti i budućnosti tamburaške glazbe

U Osijeku nikada nije bila bolja situacija kada je riječ o tamburaškoj glazbi, kazuje nam Mario Zbiljski, kojega je Hrvatska glazbena unija lani proglasila najboljim instrumentalistom na tamburi te je dobitnik 27. Porina za najbolji album folklorne glazbe. Kaže, danas imamo akademski tamburaški orkestar, orkestar Paje Kolarića, tamburašku školu Franje Batoreka, te orkestar Glazbene škole Franje Kuhača u kojem svira i Petar Vlajčić, 16-godišnji vrhunski solist i državni prvak u sviranju tambure u svojoj kategoriji.

Zbiljski se prisjeća kako je tamburi u klasičnoj glazbi prvi otvorio vrata Hrvoje Majić, primaš iz Zlatnih dukata, ranih 90-ih prošloga stoljeća. Ta se ideja tada „primila“ i kod Zbiljskog. „Hrvoje Majić bio je pionir, a mi ostali pravili smo svoje planove kako bismo tu ideju razvijali“, prisjeća se te ističe kako se ova glazba razvijala u dva smjera. „Jedan je bio profesionalni kafanski, kako je pisao Josip Andrić u knjizi Tambura Paje Kolarića. Dakle, skupilo bi se pet, šest ljudi koji su svirali svoje aranžmane za potrebe zabave. Drugi je smjer bio kulturni amaterizam, gdje su postojali orkestri koji su svirali pisanu tamburašku i obrade klasične glazbe“, pojašnjava.

Cijeli razgovor pročitajte na poveznici.